“I ne zbog tog što sumnji roj, U duši nosim: da prebolim,
Ne mogu ja; i sad te volim, I još sam ja ko nekad tvoj.”Pushkin
VOLEO SAM VAS
Voleo sam vas; moja ljubav stara
Još uvek, možda, spi u srcu mome.
Al´ zašto ona nemir da vam stvara?
Ja nisam rad žalostiti vas njome.
Voleo sam vas nemo, beznadežno,
Pun strepnje i pun ljubomorne boli,
Voleo sam vas iskreno i nežno;
– Nek bog da tako drugi da vas voli.
PESNIKU
Za ljubav sveta – ljudi, Pesniče ti ne mari!
Velike hvale huka – to je trenutan šum.
Hladan je smeh gomile; glupakov sud pokvari
Smisao. Al’ ti budi – čvrst i sam ko tvoj um.
Ti – car si. I sam živiš. Kreće te volja tvoja,
Tamo kuda te vodi slobode tvoje put.
Usavršavaj samo duhovna blaga svoja,
Ne traži da svet puni – mirnog ti posla kut.
Blagorodni su samo tvog srca pravi trudi;
O delu umetničkom umetnik strože sudi…
A pusti i glupaku, pusti gomili toj
Neka te brani, ili šta hoće neka zbori
Nek’ pljuje onaj oltar gde tvoja svetlost gori
Nestašluk dece neka koleba presto tvoj.
N O Ć
Sav čežnja, milošta, moj glas čim si preda mnom,
Remeti ćutanje u noćnom času tamnom.
Kraj moje postelje, pri neveseloj sveći,
Promiču stihovi sliveni, žuboreći –
Bujice ljubavi što, pune tebe, huje.
Blistavi pogled tvoj s osmehom znanim tu je,
Za mene sija on. I čujem sad, u tmini:
– Moj mili . . . tvoja sam . . . da, tvoja sam, jedini.
ARION
U čamcu mi smo mnogi bili;
natezali su jedni jedro,
a drugi upirali vedro
u vodu vesla. U tišini
na krmi naš kormilar umni
u šutnji vodi tromi čun;
ja – bezbrižan i vere pun,
ja pevah im… Al vala grud
najednom zgnječi vihor šumni…
Kormilar s pomorcima strada!
Tek ja, tajanstven pevač, sada
na kopno bačen nevremenom,
ja himne iste pevam dalje
i svoje namočene halje
na suncu sušim tu pod stenom.
SUŽANJ
Za gvozdenom rešetkom tamnujem sad,
Ja – nekad slobodan orao mlad.
Kraj prozora sleće moj srećniji drug,
On razdire plen svoj i leti u krug.
On kljuje i baca i gleda u mrak,
I krikom i pogledom daje mi znak.
Ja tačno razumem što hteo bi reć;
On poziva mene: ”Hajd’ vreme je već!
Mi slobodne ptice smo. Hajde i ti
Na mesto gde oblak nad urvinom spi,
Gde plavetno more na obzorju sja,
Gde lutamo jedino vetar, i ja!”
PTIČICA
U tuđini sveto gledam
običaj drevnih stoleća.
Slobodi hitam da joj predam
pticu na praznik proleća.
I utehe me prsti miču
zašto da s Bogom vodim rat
Kad makar jednom malom biću
slobodu mogu darovati.
TI I VI
Isprazno Vi srdačnim Ti
Ona zabunom zameni
I odmah u mojoj mašti
Uzrhta duša u meni.
Pred njom snovi mi se snili
Ne mogu da joj odolim.
Kažem: “Kako ste mili”
A mislim: “Kako te volim!